<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>








we kissed on a corner, then danced through the night.

volim le fabuleux destin d'amélie poulain, kišna popodneva, kapučino, jutra, miris ljeta, male stvari, analognu fotografiju, francuski novi val, televizijske serije.

tumblr

Image and video hosting by TinyPic


Bob: I don't want to leave.
Charlotte: So don't. Stay here with me. We'll start a jazz band.

Life & Death

Meredith: Any first year med student knows that an increase heart rate is a sign of trouble. A racing heart can indicate anything from a panic disorder to something much, much more serious. A heart that flutters, or one that skips a beat, could be a sign of secret affliction or it could indicate romance which is the biggest trouble of all.


Image and video hosting by TinyPic

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
I think my time is near
utorak, 03.05.2011.
Ništa nisam ostavila iza sebe i poboljšala se. Sve mi se vraća u jednoj noći kada sam sama sa sobom i pjesmom koja odjednom postaje tužna. Trenuci me udare, iznenadno kao vlak s putnicima, negdje u prsa. Negdje tamo gdje se sve uvijek iznova vraća.
Jedan trenutak slabosti. Samootkrivene slabosti.
Sve se emocije kobno slažu u meni dok ja nikad ne dosegnem onaj otpor na ljude. I slabost učini svoje.

Image and video hosting by TinyPic

Ali valjda pomisliš kako će sve biti bolje. Jer to je mladost što moje osjećaje mijenja.
A ja želim ostvariti sve. Želim voljeti i grliti i veseliti se malim stvarima. I sve one ambicije; sve se to raspadne između našeg jednog pogleda.

| 00:36 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



I should be living, giving my mind a chance to rewind
ponedjeljak, 31.01.2011.
Ako bi se sutra mogla probuditi na nekom drugom mjestu onda bi to bio svijet u kojem mi fizički ne bi bilo dopušteno ostaviti onu trulež od mojih emocija u sebi.
Nikad ih ne bi potisnula. Ponekad bi imala stvaran oslonac kojem bi se izjadala i sve bi nestalo.
Ništa se ne bi gomilalo u meni i izašlo na površinu u jednoj od noći kao što je ova. Gomilanje boli.
A ne želim zaspati. Ne želim se opet probuditi s boli u prsima u hladnoj sobi. Ono što želim je da se operacijski odstrani to iz mene i da zaboravim ovaj loš mjesec. Želim da jednim izdahom to izađe iz mene.

Ali ja ću to mazohistički držati u sebi. Čekati da netko primjeti. Neočekivano se to neće dogodoiti i dobit ću dvostruki udarac i sama krenuti dalje. Izmorena.

I to možda je sva ta bitka u meni ali ponekad samo poželim da netko primjeti.
Ponekad. Kao sada.

Image and video hosting by TinyPic
credits

Jednom mi je ovako završio post i opet će;

U težak januar bi stavio ciganske oči, da mogu.


| 01:03 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |